BEOGRAĐANKA BEZ DANA STAŽA: ‘IMAM 32 GODINE, RIJEŠILA SAM DA NE RADIM I TO JE NAJBOLJA ODLUKA KOJU SAM DONIJELA!’

“Rođena sam i odrasla u Beogradu. Odradila sam sve po redu – osnovnu, srenju školu i fakultet, a zatim i master. Logičan slijed događaja bio bi posao, svadba, pa djeca. Posljednja tri sam preskočila, i to vrlo svjesno i namjerno!”

Imam 32 godine i ni dan radnog staža! Ne, ne radi se o radu na crno, tako uobičajenom u Srbiji. Naprotiv, svjesno sam izabrala da se ne zaposlim!

Odmah nakon fakulteta, optimistično sam krenula na onaj sajt za zapošljavanje (onaj na kome visi cijela Srbija), uvjerena da pravi posao samo čeka na mene. Poslala sam prijavu, a onda čekala, čekala, čekala… Ako bi se i desilo da me neko pozove (a to je u najboljem slučaju jedna u 10-20 prijava, nudili bi “početnu platu” od 20.000, bez prijave, bez bilo kakvih garancija. Naravno, uz priču da “kada se pokažem” sve može biti mnogo bolje i više.

U međuvremenu, gomilala su se iskustva “srećnih” prijateljica koje su našle posao.

Jedna je godine provela radeći na procenat, a ćorav dinar nije vidjela. Druga je, po kiši i snijegu, svakoga dana uredno prelazila pješke pola grada kako bi stigla do posla, iako platu nije vidjela četiri mjeseca. Pitate se zašto pješači? Zato što nema para za prevoz!

Treća godinama radi za platu od 200 eura. Značajno je starija od mene, a dijete joj je na putu. Da nije našla tog nesrećnika koji radi za, za nju, nevjerovatnih 40.000 dinara, ostala bi na pašteti i hljebu do kraja svog radnog, a i životnog vijeka. A stresu koji je preživjela nakon što se obradovala trudnoći, pa shvatila da to treba saopštiti i direktoru bolje da ne počinjem!

Šta vi meni nakon ovih iskustava predlažete? Da se zaposlim i za tih ponuđenih 20 hiljada trpim budalu koja će da me smara, gnjavi i maltretira, dok ja pješačim do posla znajući da me nakon agonije od osam do deset sati u frižideru čeka slasna pašteta?

Život možda i jeste borba, ali ja u ovakvoj borbi da učestvujem – neću! Vi slobodno radite za crkavicu, maštajte o Novom Zelandu na koji zapravo nikada nećete otići, i čekajte bolji život.

Ja svoj život neću predati u ruke umišljenom šefu kako bi rezultate mog rada predstavljao kao svoje glavonjama iznad sebe, dok ja klopam suvi hljeb?! Što bi rekao pokojni Milošević – malo morgen!

Izvor: dnevno.rs

loading...

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close