ČEKAJUĆI SVOG PRIJATELJA ISPRED RESTORANA STARIJA GOSPOĐA JE PRIMIJETILA PREKO PUTA ULICE STRACA KOJI PRODAJE JAJA. PREŠLA JE ULICU I PRIŠLA MU….

– Jesu li to vaša domaća jaja?

– Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam.

– Onda dobro, važno mi je samo da su domaća. A koliko vam koštaju?

– Pa eto trideset komada prodajem za devet maraka.

– Puno mi je trideset. Uzela bi samo deset, ali ako ćete mi dati za dvije i po marke.

– A dobro, uzmite koliko vam treba. Svakako ste mi sefte jer ni jedno od jutros nisam prodao.

Gospođa je uzela svojih deset komada jaja, i sva sretna što je spustila cijenu pretrčala ulicu i sa prijateljem ušla u restoran. Nakon završenog ručka konobar je donio račun na iznos od četrdeset i šest maraka. Izvadila je iz novčanika pedeset maraka, nasmješila se konobaru i rekla: „Zadržite kusur.“ Za konobara je to sasvim u redu jer je navikao da mu se ostavlja. Ali za starog prodavača jaja je to bilo bolno i tužno.

Ovakvih priča je mnogo i svugdje su oko nas. I svi smo bar nekada bili i sami učesnici istih.

Zapitajmo se kakva je to sreća i uspjeh, kada od tih časnih i poštenih ljudi koji se bore da prežive pokušavamo uzeti i to malo, snižavanjem cijene njihovog proizvoda i rada. Zapitajmo se da li smo ostavljanjem bakšiša nakon skupih ručkova, plemeniti i velikodušni. Biće da su se pobrkali lončići. Biće da smo izgubili milost. Biće da dostojanstvo se umotalo u kaljav papir.

facebook

loading...

By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close