ČEKAJUĆI SVOG PRIJATELJA ISPRED RESTORANA STARIJA GOSPOĐA JE PRIMIJETILA PREKO PUTA ULICE STRACA KOJI PRODAJE JAJA. PREŠLA JE ULICU I PRIŠLA MU….

– Jesu li to vaša domaća jaja?

– Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam.

– Onda dobro, važno mi je samo da su domaća. A koliko vam koštaju?

– Pa eto trideset komada prodajem za devet maraka.

– Puno mi je trideset. Uzela bi samo deset, ali ako ćete mi dati za dvije i po marke.

– A dobro, uzmite koliko vam treba. Svakako ste mi sefte jer ni jedno od jutros nisam prodao.

Gospođa je uzela svojih deset komada jaja, i sva sretna što je spustila cijenu pretrčala ulicu i sa prijateljem ušla u restoran. Nakon završenog ručka konobar je donio račun na iznos od četrdeset i šest maraka. Izvadila je iz novčanika pedeset maraka, nasmješila se konobaru i rekla: „Zadržite kusur.“ Za konobara je to sasvim u redu jer je navikao da mu se ostavlja. Ali za starog prodavača jaja je to bilo bolno i tužno.

Ovakvih priča je mnogo i svugdje su oko nas. I svi smo bar nekada bili i sami učesnici istih.

Zapitajmo se kakva je to sreća i uspjeh, kada od tih časnih i poštenih ljudi koji se bore da prežive pokušavamo uzeti i to malo, snižavanjem cijene njihovog proizvoda i rada. Zapitajmo se da li smo ostavljanjem bakšiša nakon skupih ručkova, plemeniti i velikodušni. Biće da su se pobrkali lončići. Biće da smo izgubili milost. Biće da dostojanstvo se umotalo u kaljav papir.

facebook